Ne gledaj na mene kao na opipljivo biće od krvi i mesa, i ne sudi mi na manama, nisu moje krivice to ruho, taj hram bolni samo je čvršćenje duha mog, patiti moram da spoznaju ljudi koliku moć u tuzi ljubav sveta ima, eto sad znaš ti neuki tajnu mog postojanja. Ja sam ti samo od nebeske energije, sva od ljubavi božanske, došla tu da govorim o Božjem kraljevstvu. Nebeska sam baš sva, i jedva čekam kraj misije svete, fali mi jako nebeski dom i svijeću mirisnu da mi Svijet upali
Neće se ubrzati san, ako oči sklopim samo ću zanjemiti u bolu svom. Ja volim budna da sanjam. Jer tada mi duša ponire u sveti Svijet u istinu mog postojanja na Zemlji. Ćutim o tijelu, i onda mi dođe da ispustim krik Nebu, jer shvaćam da sam ostavljena ondje gdje ne pripadam. Da me bar Gospodin vrati u srce vječnosti, strahujem u podrumu punom vlage i promatram začuđeno slike nasmijanog djeteta, djevojke, i sad žene. Pitam ju zašto se smije, čemu to kad sve što je ona jest snažna patnja. Strahujem Ana, oprosti na neutješenosti noćas. Kažeš da te nasmijavam oduvijek, prozva dušu svoju utješiteljicom. Zar sam uspjela u ponoru isijavati sunce? O jel ja to uspijevam za tebe i Svijet u žrtvenom hramu opstati. Zoveš me Emanuela, ukrasila si me ljepotom neba, ali meni se evo plače noćas, plače mi se po ko zna koji put, samo sam ti šutjela o tom bolu zbog studeni tvoga plakanja. Znaš, želim da si i ti divna sestrice zemaljska, želim da je naše tjelesno i duhovno posebno, jer mi smo od Boga, a od Boga je sve lipo. Tko ti je to smjestio, tko ti je željenu haljinu od ruža potrgao i rasplakao te Ana?... Božanstvo se treba zrcaliti na svakom djelu našeg bića, Gospodin je taj koji divno kreira, tko nas to zarobio, da ne možemo lebdjeti kao što letimo u nutrini svih ovih godina. Ma znaš da mi je dosta, želim te vidjeti sretnu tu na Zemlji, drhture mi u ovu kasnu noć krila. I da bar imam moć da te mogu obnoviti, da bar imam pravo Boga zamoliti da dođe da te na Zemlji utješi, a nekao predugo čekamo i kao da je sve dobro samo na Nebu nama suđeno. Za tebe sam uronula u trenutke pokore, boliš me iako sam vila ljubavi, tvoja sol od tolikih suza rane mi nanosi. Tražimo tragove prolivene svete krvi, kako je to tužno od Gospodara svega sin da za grijehe ljudske gine. Zbog Krista mi se i ostaje, inače bi i ja i ti usnule u onoj isplakanoj molitvi. Ljudski rod unakazio se, a bio je zadivljujuć. Zašto to, kad bi bar znala zašto Bog ne kaže stoj svemu tom. Prolazim kraj anđela ljubavi uvijek, i kažem hvala što si tu u srcu molitvenom. Njemu darujem Veronikin rubac, jer i on zbog tebe plače. Na Maslinskoj gori iskre svete vidim, novonastali Raj i žrtvu veliku, tako mora biti oduvijek nam kazuje Bog. Ne želim ga zamarati pitanjima, neka bude, nek nam sude, lako za to, uz nas je ljubav Očeva i suza i ljubav i bol. Znak da ima razlog sveti zašto živimo, zašto je duh života baš u biću ovom Gospodin udahnuo. Ana Emanuela ispunila ti se želja netko svet reći će, netko tko zna istinu o nama, istinu iz dalekog Raja. Oh Ana, što sada... križnim putem kažeš mi glasom kršćanskim. A kako te samo boli, to samo Bog će znati, i koliko ljubavi unatoč svemu ti daješ i moći ćeš dati to znaju svi koji su te upoznali, u dušu i srce te iskreno spoznali. Vrijeme plakanja od 1983, sve snažnije teče i ljubav sveta ova poslana od dragog Boga. Plači tijelo moje, nasmijati ću te u sred sudbine ove. Jer smijemo se uvijek ja i ti uz pomoć nebeske obitelji. Znamo to po JAHVINOJ utkanoj hrabrosti u sred žalosti.
Sestrice ne mogu više po zemlji hoditi, umorile me boli okrutne! Sestrice spusti sa neba osmijehe, podrži me! Sestrice fališ mi, ona sretna strana mene, ona kojoj Bog ispunjava želje! Sestrice igraš li se sa anđelima, dodiruješ li im pamučna krila, govore li bar tebi da si Božja vila? Sestrice pitaj Boga za mene, kuda ću i gdje bez snage koja na nebu je? Kao da zaboravili su me svi, duša mi vapi milost u ovom tijelu bolnom, ko u komori. Oboli moje sve, osim srca koje u čudo sveto vjeruje. Pjevaj mi kroz to srce sestrice, nek isplače se duša i ovo veče. Uspavaj me šapatima nebeskim...nek bol me toliko ne peče. Oh sestrice moja ima li te, lebdi li Rajem ona ista ja nutarnja božanstvom protkana? Ili su boli skrojile i tebe Emanuela, Ani se nije ispunila ni nebeska želja…
Bog mi je pri rođenju stavio nebeski svjetionik u srce i rekao Ana slijedi Me, vrata nebeska su upravo iza toga svjetla u veu tajni. I idem za tajnom Božjom, otvaram i ova zemaljska vrata samo da ljudima kažem o Gospodinu, mnogi me puste, saslušaju...mnogi mi zatvore vrata...ali idem znam koja su vrata uvijek širom otvorena...
Iznenađenja nebeska slavi dušo moja, uroni u pra vječnost blaženog trenutka. Ispij kalež gorčine spominjući Kristovo ime i vidjet ćeš kako će sol koja nagriza rane postati slatkasta, ukusna. To je zato jer se je pomiješala sa molitvom i dubokom vjerom u Gospodina. Budi cvijet u pustinji, znaš dobro da je tvoj izvor nebeski i da ti suša zemaljska ne može nauditi.
Bog nas je stvorio iz ljubavi, što bi drugo htio nego da i mi nastavimo biti kreatori Njegove ljubavi. On je naš primjer, drugoga nema. Svakome od nas je dano da stvorimo jednu divnu ljubavnu priču i jednu divnu čežnju da ugostimo na Zemlju i predamo joj se beztežinski. Oblikujmo kalup želje, neka bude jedinstven, a tako sličan nebeskoj milini. Budimo bajka, budimo dušom i srcem svim baš onakvi kakve nas Bog želi vidjeti. Pokušajmo obasjati tamu, smiriti galamu... Pokušajmo pronaći u sebi to sanjivo i živjeti kao da je tu. Bog upravo to želi. Zamolimo Ga blagoslov i unaprijed zahvalimo za sve. Što svim srcem poželimo doći će, jer sve iskreno od Gospoda putuje. Slava Mu i hvala na nadahnuću.
Ono čega mi je srce puno, to prostirem Svijetu za ljubav, i prije svega Bogu u čast. Razotkrila sam se kada su mislili da sam samo bolna, nesretna žena sa bezbroj nesretnih uspomena, i ništa više. Neka znaju da nisam za žaljenje ako me robovanje u tijelu zarobilo, ja sam voljena snažno od onog drugog Svijeta, nisam sama u sred boli, mane i rane. Sve ono što je u meni kao blagoslov nebeskog Oca, sačuvano je i neozlijeđeno prošlo kroz trnje i zemaljske močvare. Duša mi je čista, ona se od vjere zrcali , ljubav me sveta jača. Leptir nebeski tajna je na usnama bolnim. Robinja tugi jesam, ali neposlušna sam gnjevu tom. Ja sluga mogu biti jedino Trojedinom Bogu, koji će sa svojom slavom u Sion doći, u Novi Jeruzalem dobre ljude pozvati. Kličem Gospodu svom; Maranatha, Abba~Oče spasi nas, čuj Svijeta svog glas! Vidi me, čuje me, ma znam, jer smiri me, šalje mi nebeske zapise u srce, priča sa mnom kada se svi od nesreće moje umore. Bez Njega bi i ja zanijemila. Hvala ti Spasitelju mili, blagoslovi Svijet u kojem živim.
Nema komentara:
Objavi komentar