zrcali se ljubeć Nebo puno svetih iznenađenja!
Upit će je toplina i onaj što brine o Ocu i svim njegovima!
Plamteća silueta miluje travke,
On se zaodjenuo šesterokrilima mirisnim,
sjajem plamtećim neugasivim!
Perje mu Svevišnji Otac ukrasio blistavošću Raju,
biserima, dijamantima i čistim srebrom anđela čuvara Serafa.
Gospod koji posjeti Franju Asiškoga,
te ga obilato nagradi ranama svojima!
To je Onaj divni Bogo čovjek koji
je naš život spasio i zauvijek
u našim srdašcima srastao!
Onaj koga je majka sretno nosila pod rebrom,
otkucavala pjevom srca svog uspavanke mu svete!
Živi križ obasja Franjino lice,
posjetiše ga krila neizustive blažene radosti,
pet svjetlosnih zraka ko strijele,
probodoše njegove vene!
Rane svoje Krist položi na tijelo
sluge svojega poniznoga, iskrenoga!
Lice mu ukrašeno suzama zahvalnicama
u melodijama Duhovnog ognja ljubavi,
Svijetu je donesao dokaze o vječnoj
postojanosti Isusovoj!
O ljubavi Njegovoj nepresušnoj!
Isuse fala Ti za ukazanje svetom Franji,
tim činom mnoge ohrabri i u nadu
dušu stavi!
Od srca Ana Emanuela, Bilaj, 19.05.2015.
Inspiraciju sam dobila zahvaljujući proćitanom viđenju i nadarenosti od Boga! :)
Slava i fala Bože Trojedini!
Pročitajte divno opisno viđenje i otplovite dušom u La Vernu!
Od srca mog B.V.B lipi moji čitatelji! :)
Viđenje mistike Marije Valtorte
U veoma ugodnoj zori, gore na visini, smiješi se najčišće rujansko nebo. Dolje jedna mala visoravan između prosjeline obronka veoma visokih i veoma šumovitih i krševitih gora. Mala visoravan obrasla kratkom i smaragdnom travicom, još sasvim sjajnom zbog rosina plača, ali već spremna da zaiskri blistavim smiješkom poput dragog kamenja zbog sunčeva poljupca.
Gore u visini, na čistom i tako plavetnom i ugodnom nebu stoji jedna plamteća ličnost koja izgleda sačinjena od usijanog ognja… Ognja čije blistanje je življe od sunčevog, … od sunca koje se izmililo odostrag jednog šumovitog podvratka s raskošnim zrakama i blistavošću zbog čega sve usplamtje veseljem.
Ovo Biće je zaodjenuto perjem. Hoću da kažem… izgleda kao Anđeo, jer Ga dva velika krila drže kao obješenog i čvrsto na nematerijalnom kobaltu rujanskog neba, i dva raširena krila koja udaraju u oči, kao poprečnica križa i potporanj sjajućem tijelu. Dva golema krila koja se sjaje od užarenosti tijela zaodjenutog od drugih krila koji Ga čitavog ovijaju,
Skupljena kako jesu sa svojim nadnaravnim perjem od bisera, dijamanata i čistog srebra, oko osobe.
Izgelda da je i glava ovijena ovom osobitom perjanom haljinom. Je ja je ne vidim. Vidim jedino tamo gdje je trebalo biti to serafsko lice, probijanje tako žive svjetlosti, da sam od toga ostala kao zaslijepljena. Moram misliti na najživlju blistavost što sam je gledala u rajskim viđenjima, da bi pronašla nešto slično. Ali ovo je još življe. Križ sa upaljenim perjem stoji čvrsto, nepomičan sa svojom tajanstvenošću…
Dolje… niže .. jedan suhonjavi, mršavi mali brat, u kojem prepoznajem moga serafskog Oca… Moli klečeći na travi, malo podalje od jedne prazne, neravne zastrašujuće spilje kao da je ponor pakla. Tijelo omršavjelo izgleda da se ne snalazi u tunici teškoj i toliko širokoj u odnos na udove. Vrat, zagasito blijed, izlazi iz sivkaste kapuljače, bolje između one od pepela i stanovite lagano blijedožute od pržine. Ruke s njihovim tankim zapešćima izlaze iz širokih rukava i ispružene na molitvu, s dlanovima okrenutim prema vani uzdignutim kao na „Gospodin s vama.“ Dvije ruke negda zagasito smeđe, sada blijedožute, kao u trpeće i iscrpljene osobe. Fino lice izgleda isklesano u staroj bjelokosti, ne lijepo ni pravilno, nego koje ima svoju posebnu ljepotu sačinjenu od duhovnosti.
Kestenjaste oči su prelijepe, ali ne gledaju u visinu. Gledaju, sasvim otvorene i nepomične stvari zemaljske, ali ne vjerujem da vide. Stoje otvorenima prema rosnoj travi; čini se kao da proučavaju sivkasti vez divljeg strička i onaj mekani divljeg komorača, što ga je rosa pretvorila u jedan dijamantni nakit na kosi. Ali sam sigurna da ne vidi ništa. Pa ni crvendaća koji uz cvrkutanje silazi da na travi potraži koje malo sjeme. Moli. Oči su otvorene, ali njegov pogled nije upravljen prema vani, nego prema njegovoj nutrini.
Kako i zašto i kada primjećuje ŽIVI KRIŽ koji nepomično stoji na nebu, ne znam. Da li ga je osjetio privlačnom snagom ili ga je zapazio po nutarnjem pozivu, ne znam. Znam da podiže lice i traži s okom što sada uzbuđuje zanimanje, a to potvrđuje moje uvjerenje o njegovoj prethodnoj odsutnosti gledanja prema vani.
Pogled mog serafskog Oca susreće se s velikim, živim, plamtećim Križem. Trenutak začuđenja … zatim uzvik: „Gospodine moj!“ i Franjo pade malo na pete ostajući u zanosu s licem uzdignutim, sa smiješkom, plačući dvije prve suze blaženstva, još otvorenim rukama.
I evo Serafin pokreće svoj sjajni, tajanstveni Lik. Silazi. Približuje se. Ne silazi na zemlju. Ne. Još je mnogo u visini. Ali ne više kao što je bio prije. Na pola puta između neba i zemlje. I zemlja postaje još svijetlijom po ovom Živom Suncu koje se u ovoj blaženoj zori sjedinjuje i nadmašuje ono drugo od svakog dana. Pri silaženju, s krilima uvije ispruženim na križ, sijekući zrak ne s pokretima perja nego vlastitom težinom, uz jedan rajski ton. Nešto što nijedan ljudski instrument ne može proizvesti. Mislim i prisjećam se zvuka globusa (kugle) Duhovskog Ognja…
I sada evo, dok se Franjo više smiješi, i plače, i sja, u zanosnoj radosti, Serafin otvara dva krila – sada dobro shvaćam da su krila – što stoje prema polovini križa. I ukazuju se pribijeni na drvo presveti tabani moga Gospodina i Njegove duge noge, jednog u ovom viđenju, tako živog sjaja, kao što imaju Njegovi proslavljeni udovi u Raju.
I zatim se otvore druga dva krila, baš na vrhu križa. I moj pogled, a vjerujem također i Franjin, ma koliko bio potpomognut od Božanske milosti, prouzročiše radosno trpljenje zbog živog bliještanja.
Evo trupa Spasiteljeva koji se trza pri disanju… i evo , oh! Evo Ognja što ga jedino milost dopušta gledati, evo Vatre iz Njegova Lica što se ukazuje kada je ubrus iskričavog perja sasvim otkrit. Oganj svih vulkana i zvijezda i plamenova, okružen od šest divnih krila od bisera, srebra i dijamanta, bila bi još malena svjetlost u odnosu na ovo neopisivo, nepojmljivo blistanje Čovještva Presvetog Otkupitelja pribijenog na njegovom mučilu.
Lice, zatim, i pet otvora od Rana, ne nalaze poređenja u nijednoj usporedbi da bi ih se opisalo. Mislim .. mislim na najsjajnije stvari .. mislim čak na tajanstvenu svjetlost što je širi radij. Ali, ako je to što čuh istinito, ta svjetlost je živa ali sa srebrnasto- plavom bojom zvijezde, ali ova je zgusnuće sunca umnoženo za jedan neizbrojivi broj puta.
Vrhunac Verne trebao bi se ukazati kao da bi se tisuće vulkana otvorilo oko njega da mu učine krunu. Zrak, po svjetlosti i toplini što gori a ne spaljuje, a koji izlazi iz mog Raspetog Gospodina, treperi s valovima zamjetljivim oku, i stabljike i grančice izgledaju nestvarne, toliko svjetlosti prodire u neprozirnost tjelesa i pretvara ih u svjetlost.
Ja sebe ne vidim. Ali mislim da u odsjevu ovog svjetla moja siromašna osoba treba izgledati svjetlucava.
Pa i Franjo, na koga se svjetlost izlijeva, obuzima ga i prožima, ne izgleda više ljudsko tijelo, nego jedan manji Seraf, brat onoga koji je dao svoja krila u službi Otkupitelja.
Sada je Franjo pao nauznak, toliko se nagnuo natraške, s rukama potpuno raširenim, pred svojim Suncem – Razapetim Bogom! Izgleda bestjelesan, produhovljen – toliko ga prožima svjetlost i radost. Ne govori, materijalno kao da i ne diše. Čini ti se kao jedan proslavljeni mrtvac, da nije u onoj pozi koja iziskuje barem jedna minimum života da bi opstao. Suze što teku, a možda služe da ublaže ljudski žar ovog mističnog plamena, sjaje kao dijamantni potočić na mršavim obrazima.
Ja ne čujem nijednu riječ ni od Franje ni od Isusa. Apsolutna, duboka, zapanjujuća šutnja… Stana u svijetu… uokolo misterija… Da se ne uznemiruje, da se ne oskvrnjuje ova sveta šutnja gdje se Bog priopćuje svome blagoslovljenome.
Suprotno od onoga što se moglo pretpostaviti ptičice se više ne raspaljuju svojim oštrim ćurlicima i veselim letenjem, zbog ove svetkovine svjetla; ne plešu leptiri ni vilinski konjici, ne koprcaju se gušterice ni zelembaći. Sve stoji u iščekivanju u kojem osjećam klanjanje stvorova prema Onome od koga su bila stvorena.
Nema tu više ni laganog povjetarca koji uzrokuje šum udisaja među lišćem. Nema više čak ni onog laganog tihog zvuka skrivene vode u kojoj šupljini među kamenjem, a koja je prije, svako malo, poput rijetkih bisera, izbacivala svoje note po harmoničnoj ljestvici. Ništa. Tu je Ljubav! I dosta. Isus gleda i smiješi se svome Franji. Franjo gleda i smiješi se svome Isusu… Dosta…
Ali sada evo proslavljeno Lice, toliko svijetlo da izgleda potpuno isto kao ono Vječnoga Oca, nešto malo se materijalizira … Oči poprimaju onaj sjaj upaljenog safira kao kad čini čudo. Linije postaju stroge, veličanstvene, kao uvijek u tim trenucima, neodoljive, zapovjedničke… rekla bih. Zapovijed Riječi mora biti upućena njezinom Tijelu; i Tijelo se pokorava.

1. La Verna je franjevački Tabor 2. La Verna je Franjina Kalvarija 3. Mjesto stigmatizacije u kapeli Sv. Križa 4. Najljepša djela ukrasuju La Vernu
I iz pet Rana izletje pet strijela, pet malih munja… trebalo bi reći, koje bez cik-cak letenja u zraku okomito tj. upravno, veoma brzo , lete… pet igala nezadrživog svjetla, i koje probadaju Franju.
Ne vidim, naravno je, tabane pokrivene od haljina i udova, i bok prekriven tunikom. Ali ruke, da, njih vidim. I vidim da, nakon što su plamene oštrice ušle i skroz prošle – ja sam odostrag Franje – da svjetlost, koja je uostalom, prema dlanu, prolazi od otvora nadlanice. Izgledaju kao dvije otvorene rupice na pešćaju i od kojih silaze dvije niti krvi koje polagano teku dolje prema zapešću, na podlaktice, pod rukave.
Franjo je samo tako duboko uzdahnuo što me podsjeća na onaj posljednji uzdah umirućih. Ali ne pada. Ostane kako je stajao još neko vrijeme. Dotle Seraf, čije lice nikada nisam vidjela – od Njega sam vidjela samo šest krila – ponovno raširi ova divna krila kao veo na ovo presveto Tijelo i prekrije ga i sa ona dva početna uzlazi sve više na nebo, a svjetlost se umanjuje, ostajući najzad jedino ona jednog sunčanog jutra. I Seraf iščeznu iznad kobalta neba koje ga proguta i tako se zatvori nad otajstvom koje je sišlo na učini blaženim jednog sina Božjeg i koji je sada ponovno uzašao u njegovo Kraljevstvo.
*
Tada Franjo osjeti bol ranâ i uz jecaj, ne dižući se na noge, prelazi iz prvotnog položaja da sjedne na zemlju. I gleda si ruke… i otkriva si noge. I zakopča haljinu na prsima. Pet potočića krvi i pet proreza sjećanje su na poljubac Božji…
I Franjo si ljubi ruke, miluje prsi i tabane, plačući i mrmošeći:„Oh, moj Isuse! Moj Isuse! Koje ljubavi! Koje ljubavi, Isuse! … Isuse…Isuse!“
I pokušava stati na noge upirući se šakama o tlo, i to mu uspije uz bol dlanova i tabana, i zaputi se, malo teturajući, kao onaj koji je ranjen i ne može se osloniti na tlo i zatetura od boli i slabosti od prereza… prema svojoj spilji, i pade s koljenima na jedan kamen, a s čelom na križ načinjen samo od drveta, dvije grane vezane zajedno, …i tu ponovno gleda svoje ruke na kojima izgleda da se oblikuje glava čavla koji prodire i prelazi prijeko, i plače… Plače od ljubavi, udarajući se u prsa i govoreći:
„Zašto meni Gospodine, meni nedostojnom i siromahu? Tvoje Rane! Oh! Isuse!...“
„Isuse, mili moj Kralju! Što si mi Ti to učinio? Ne zbog boli, nego zbog hvale drugih previše je ovaj Tvoj dar! Zašto meni, Gospodine, meni nedostojnom i siromahu? Tvoje Rane! Oh! Isuse!...“ Ne vidim i ne čujem drugo…
Ja nikada nisam bila na Verni, ni na nijednom drugom franjevačkom mjestu, ma koliko sam uvijek to željela. Ne poznajem stoga uopće apsolutno topografiju mjesta.
(Marija Valtorta, I Qaderni del 1944, str. 638-643)
Nema komentara:
Objavi komentar